S obzirom na to da se približava 18. listopada. datum kada istječe moratorij na ovrhe, Vlada još uvijek nije usvojila model po kojem će se vjerovnici, koji proteklih mjeseci nisu naplatili niti kune svojih potraživanja, u konačnici uspjeti naplatiti. No, pri tome je ključno da Vlada donese razumne i poštene kriterije kad bude mijenjala zakone i donosila uredbe jer će se, u suprotnom, svi koji uredno plaćaju svoje dugove osjećati prevarenima i ismijanima. 

Zašto bismo svi lili suze i solidarno vadili iz gabule avanturiste i mešetare koji su u sulude financijske kombinacije ušli naglavačke? Oni koji se odgovorno ponašaju prema svojim obavezama, a time i prema svojim obiteljima, slabo će razumjeti tu patetiku, piše Sanja Modrić za Telegram.

Ljudima koji su iz nekog od mogućih razloga nakupili dugove, a ne plaćaju ih, Vlada je zbog opće financijske krize izazvane pandemijom korone odobrila dva puta po tri mjeseca moratorija na te otplate. Takvih je navodno oko 400.000. Mjera završava 18. listopada i zabrana ovrha tada prestaje. Udruge blokiranih građana kojima se ispostavljaju ovršna rješenja traže od Vlade da moratorij produži do kraja godine i da im se da još vremena. Već su bili i na sastanku s ministrom pravosuđa i uprave Ivanom Malenicom, zahtjeva ima još. Jedan od njih je da im se za otplatu duga smije oduzimati samo po deset posto neto plaće, a ne više 25 posto.

400 tisuća ljudi koji su pod ovrhama i blokadama posve sigurno nisu ista kategorija. Jedni su ostali dužni zato što su stvarno ostali bez posla i prihoda, ili su se teško razboljeli, ili su, bez svoje krivice, upali u neku sličnu mračnu klopka. No mnogi drugi su se naprosto fatalno zalijetali u svojim troškovima i investicijama i zato su se našli pred ponorom, navodi se u tekstu.

Treba razlučiti jedne od drugih, stradalnike od avanturista, ma kako to bilo tehnički složeno. Prvima je u redu pomoći da se izvuku. Drugima možda isto da u nekoj mjeri, ali neusporedivo manje i bez puno suza u oku.

Zbog čega bi se cijelo društvo prostiralo da spasi nerazumnike ili mešetare koji su se potpuno suludo zadužili, a sada traže od svojih vjerovnika da im se skinu s vrata, a od države da njihove vjerovnike blokira kako ne bi mogli naplatiti ono što su posudili i za što su dužnici pri zdravoj pameti potpisali valjane ugovore.

Osim ovoga, tvrtke koje su nešto dale na dug i na zajam, a to im se ne vraća, računaju na posuđeni novac. Toliko im fali u projekcijama. Dugovanja im stvaraju probleme u poslovanju. Manje firme mogu zbog tuđih neplaćenih računa i same završiti na bubnju zajedno sa svojim radnicima. Valjda i oni imaju neka prava, možda i njih treba požaliti. Što se koga na koncu tiče jesu li vjerovnici u stanju preživjeti bez novca koji su vam posudili ili nisu i koliko dugo? Što je posuđeno, mora se namiriti.