Portal Index.hr nedavno je objavio članak u kojem kritički progovaraju o razlozima postojanja Financijske agencije (FINA). U tekstu navode da je riječ o nasljednici nekadašnje Službe društvenog knjigovodstva, koja je preživjela raspad bivše države i promjenu ekonomskog sustava te je danas kompanija u državnom vlasništvu, koja ima oko tri tisuće zaposlenih.

“Korisnici njezinih “usluga”, bilo da se radi o poduzetnicima ili građanima, imaju uglavnom negativna iskustva te se sve češće i glasnije mogu čuti pozivi na njeno gašenje. Važno je reći da ništa slično FINA-i ne postoji nigdje u Europskoj uniji”, navodi autor.

 

Nakon što smo prije samo nekoliko dana mogli čitati o slučaju kad je jedan mali poduzetnik snimio šaltersku djelatnicu FINA-e kako na službenom računalu usred radnog vremena proučava – nindža kornjače, uslijedio je tekst koji detaljno razlaže zašto nam FINA možda zaista nije nužna.

Jedan od onih koji definitivno smatra da je ta institucija nepotrebna je Marko Rakar, poznati informatički i komunikacijski stručnjak.

FINA je relikt socijalističkog sustava i kao takva nema svoje mjesto niti ekvivalent u modernom društvu kapitalističkog uređenja. Oni ne obavljaju niti jednu jedinu funkciju koju ne bi bolje, brže i jeftinije obavila privatna tvrtka ili institucija. Većina njihovih “usluga” su usluge koje im je država dodijelila kroz administrativni monopol, a ako samo pogledate njihove djelatnosti, sasvim je jasno da je riječ o instituciji bez ikakvog jasnog fokusa koja poput hrčka sakuplja razne funkcije bez ikakve imalo suvisle strategije ili logike. Servisi koji su im dodijeljeni su primitivni, iznimno malo se ulaže u njihovu modernizaciju, usluga i podrška građanima i poduzetnicima efektivno ne postoji i oni su u biti tamo samo zato da kroz parafiskalne namete osiguraju plaću za tisuće ljudi koji tamo rade“, smatra Rakar, a smatra i kako ne bi bilo previše komplicirano jednostavno ugasiti tu agenciju.

Naravno da je moguće ukinuti FINA-u, to nije čak ni osobito teško. Treba to razdvojiti na nekoliko međusobno različitih elemenata. Kao prvo, sve doista tržišne djelatnosti treba jednostavno prodati – to biste mogli napraviti brzo i efikasno. Sve redundantne djelatnosti se mogu jednostavno ukinuti – građani vjerojatno ne znaju da FINA, između ostalog, glumi i telekom jer državnim tijelima daje uslugu pristupa internetu. Oni to rade tako da kablove iznajmljuju od telekoma jer nemaju u svom posjedu vjerojatno niti jednog jedinog metra kabela, na to uključe svoju odavno amortiziranu opremu i onda to uz neku proviziju prodaju dalje državnim institucijama po cijenama koje su nerijetko daleko veće od tržišne cijene iste usluge“, tumači Rakar.

U dijelu FINA-inih ovlasti koje se odnose na ovrhe, Rakar zaključuje kako su upravo ovrhe “jednako dobro funkcionirale i ranije kada su bile kod banaka – dapače, moglo bi se reći da su funkcionirale bolje jer su banke daleko uslužnije, ažurnije i nisu se tada događale zloupotrebe koje su sada relativno učestale za što FINA-u naravno boli briga jer je sva odgovornost skinuta s njih. RGFI (Registar godišnjih financijskih izvještaja op.a.) osobito treba odmaknuti od njih što je prije moguće jer oni s jedne strane naplate tu uslugu od Državnog zavoda za statistiku za koga prikupljaju RGFI izvještaje poduzetnika, potom naplate tu istu uslugu od države za potrebe javnih registara, a potom s već plaćenim podacima prodaju te podatke zainteresiranim pravnim osobama i rade nelojalnu konkurenciju privatnim bonitetnim kućama”, dodaje ovaj komunikacijski stručnjak.

Vesna Varšava, suosnivačica Inicijative profesionalnih računovođa Hrvatske, kaže da FINA-in računovodstveni servis predstavlja nelojalnu konkurenciju ostalima na tržištu jer ima pristup potencijalnim klijentima. No nije problematično samo to, već i to što FINA radi i druge stvari, poput izrade pečata, natpisa i dijela bankarskih i osiguravateljskih usluga.

Varšava navodi i cijeli niz drugih problema koji postoji u poslovanju FINA-e – od toga da traže od poduzetnika da im kroz statističke izvještaje daju i podatke koji ne spadaju u statistiku, a koji se poslije prodaju, do toga da se fizičkim i pravnim osobama naplaćuju informacije o blokadama. Tu su i zastarjela programska rješenja koja poduzetnicima stvaraju ogromne komplikacije u poslovanju i, naravno, troškove.